MILINKO PANTIĆ, LEGENDA PARTIZANA I ATLETIKA: Tužan sam kad vidim stanje u fudbalskom klubu! Znaju da na mene uvek mogu da računaju
Punih šest godina je Milinko Pantić proveo u Partizanu. Od 1985. do 1991. godine odigrao je 65 utakmica za crno-bele i postigao 11 golova.
Igrao je za Olimpiju iz Ljubljane, grčki Panionios, francuski Avr, a svetsku slavu stekao u Atletiku iz Madrida kod trenera Radomira Antića.
Sa Partizanom je osvojio dve titule šampiona države, jedan kup i jedan super kup.
U otvorenom i iskrenom razgovoru za portal volimpartizan Pantić je govorio o svojim počecima u crno-belom dresu, nezaboravnim momentima, godinama u inostranstvu, današnjem Partizanu, mladim igračima i posebnoj vezi sa crno-belom bojom.
Kako se danas osećate kada se setite svojih početaka u Partizanu?
Naravno da se sećam tih dana — to su trenuci koje čovek ne zaboravlja. Kada sam došao u Partizan, to je za mene bilo ostvarenje sna. Bio sam iskreni, zagriženi Partizanovac. Moj otac je navijao za Zvezdu, a moj čiča za Partizan, pa je čiča mene „kupio“ i odveo na crno-belu stranu, dok je otac mog brata odveo na svoju. Oduvek sam sanjao da postanem fudbaler i da igram baš u Partizanu. Danas, kada pogledam unazad, ne znam da li je to bilo najbolje vreme da odmah dođem u Partizan, možda je trebalo da prođem kroz neki drugi klub pa tek onda da potpišem. Ali dobro — tako se otvorilo, tako se desilo, i ponosan sam što sam nosio taj dres.
Šta Vas je tada najviše oblikovalo kao igrača i čoveka — treneri, saigrači, atmosfera u klubu?
To su bila potpuno druga vremena. Sve je funkcionisalo drugačije nego danas. Trener je bio nešto posebno — kao učitelj u školi. Plašili smo ga se, ali smo ga poštovali bezgranično. Kapiten je bio kapiten — kad on nešto kaže, to je tako, nema rasprave. Saigrači su tada bili stvarno velika podrška, ali i autoritet. Mnogo me je oblikovala ta disciplina, hijerarhija i poštovanje koje je vladalo u svlačionici. Današnje vreme s tim nema nikakve veze.
Koji Vam je trenutak u crno-belom dresu najdraži?
Lepih trenutaka je bilo mnogo, ali nažalost, bilo je i dosta teških jer nisam uvek igrao. Najdraži momenti su pobede nad Dinamom u Zagrebu — posebno ona kad sam ušao u igru sa Bogdanom, namestio gol Vargi, a onda dao treći gol uz malu „pomoć“ mog kuma Bogdana, koji je sklonio golmana. To je bilo pretposlednje kolo. A onda u poslednjem kolu, protiv Želje, dao sam četvrti gol i time smo obezbedili titulu. To je nešto što se pamti zauvek.
Da li pratite današnji Partizan i kako vidite stanje u klubu, posebno u odnosu na vreme kada ste Vi igrali?
Pratim sve što se dešava u Partizanu — rukomet, košarku, fudbal. Ponosan sam kada vidim košarkaški Partizan kako puni hale, kako navijači pevaju i žive za klub. A isto tako sam i tužan kad vidim stanje u fudbalskom Partizanu. Tuga, ne može biti tužnije. I znaju oni u klubu da uvek mogu da računaju na mene, u svakom smislu — bilo kao trener, bilo kao neko ko može da pomogne na drugi način. Voleo bih da se uključim i da pomognem svom Partizanu kad god zatreba. Ne može se porediti naš Partizan sa ovim današnjim — nikakve veze nema, doslovno „niđe veze“. Mnogo se toga promenilo. Danas su to potpuno druga vremena. Mi smo imali ozbiljan kvalitet, Partizan je tada bio pun vrhunskih igrača.
Da li postoji šansa da Vas ponovo vidimo u Partizanu — kao trenera, savetnika ili ambasadora?
Uvek postoji šansa. Ja sam uvek „disponible“, što bi rekli. Partizan volim i kao trener bih voleo jednog dana da se vratim u klub. Ali ništa ne zavisi od mene, to znaš i sama. Ako bi došlo do toga, naravno da bih želeo da pomognem na bilo koji način. Partizan je uvek moj dom!
Šta Partizan danas treba da povrati kako bi se vratio na staze stare slave?
To je jedno od najtežih pitanja. Mnogo stvari mora da se uradi, milion njih. Klub mora da se stabilizuje na svim nivoima. Ne postoji jedan odgovor, jedan potez, jedno rešenje. To je proces, ozbiljan, dug. Ali verujem da Partizan može da se vrati na stare staze, samo treba vremena, rada i prave ljude na pravim mestima.
Kada pomislite na crno-belu boju — koja je prva emocija koja Vam se javi?
Kada pomislim na crno-belu boju, odmah se setim vremena kada sam od prvog do petog razreda svaki dan išao u školu u Partizanovom dresu. To je nešto posebno, nezaboravno. Ipak, ostaje mi i osećaj tuge. Mnogo mi je žao što nisam dao svoj puni doprinos u Partizanu — možda sam dao samo deset odsto svog kvaliteta, a mogao sam mnogo više. Nikada se nisam u klubu u potpunosti dokazao, kao što sam to učinio u Panioniosu i Atletiku Madridu. To je bol koji ne mogu da izbrišem, osećaj da je nešto u mom životu ostalo nedovršeno. Ipak, crno-bela boja uvek ostaje simbol ponosa i onoga što sam voleo ceo život.
Kako biste voleli da Vas navijači Partizana pamte?
Voleo bih da me pamte kao nekoga ko je uvek dao sve od sebe za Partizan, ko je voleo klub i pokušao da doprinese koliko je mogao. Iako možda nisam dao maksimum u svakoj prilici, moja ljubav prema Partizanu i posvećenost ostaju neupitni.
I za kraj — ako biste morali u jednoj rečenici da objasnite zašto volite Partizan, kako bi ona glasila?
To je jedini klub koji volim od srca. Volim i Panionios, Olimpiju i Atletiko na svoj način, ali Partizan je nešto posebno, nešto što dolazi iz srca. Jednostavno, ne mogu to drugačije da objasnim. Partizan je poseban za mene i nadam se da će biti poseban i za moje ćerke i unuku.
Kurir sport / volimpartizan